2.KONCERT
Igor Smoday, viola
Damir Gregurić, klavir
1. B. Papandopulo Sonata za violu i klavir
Scherzo2. M. Glinka Viola sonata
Allegro moderato
Larghetto ma non tropo (Andante)3. J. Brahms Sonata za violu i klavir op.120 br.1 u f molu
Allegro appassionato
Andante un poco
Adagio
Allegretto grazioso
Vivace
Za Borisa Papandopula (1906.-1991.) muzikolozi će reći kako je jedan od najvažnijih svjedoka u razvoju hrvatske glazbe 20. stoljeća, međutim nije ga pretjerano svrstati među najznačajnije hrvatske skladatelje uopće. Rođen je u uglednoj umjetničkoj obitelji. Majka mu je bila pjevačica Marija Papandopulo Pešić, baka velika hrvatska glumica Marija Ružička de Strozzi, a ujak redatelj i glumac Tito de Strozzi. Snažan stvaralački nerv usmjerio ga je na studij kompozicije. Završio ga je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Blagoja Berse. Školovanje je nastavio na Novom bečkom konzervatoriju kod D. Focka. Preko svojih učitelja dolazio je u doticaj s velikanima poput Stravinskog, Poulanca, Prokofjeva i Šostakoviča. Salon njegove majke, velike hrvatske umjetnice Maje Strozzi, bio je okupljalište umjetničke elite i zasigurno veliki poticaj za svakovrsni intelektualni napredak. Upravo širina koju je stekao rastući uz visoko obrazovane umjetnike pomogla mu je pronalaziti alternative svim pritiscima, kako političkim tako i umjetničkim, kojima je bio izložen u međuratnom i poratnom razdoblju. U dva navrata bio je dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo i simfonijskog orkestra u Zagrebu. Kao pedagog i dirigent djelovao je u Splitu, Rijeci, Sarajevu i Kairu kao stalni gost dirigent Opere. Unutar opusa koji u šezdesetak godina stvaralaštva obuhvaća više od 400 djela važan dio pripada komornoj muzici. Bio je sklon netradicionalnim komornim sastavima, a u izboru instrumenata povodio se za tonskim koloritom koji nudi svaki instrument. Slušatelja lako preuzme životnost prštavih ritmičnih uzoraka i kromatike, neočekivana izmjena podcjelina koje su cjelovite ali savršeno pristaju zajedno unutar tonaliteta i, dakako, nezaobilazni i prepoznatljivi folklorni glazbeni idiom. Papandopulo ga ne koristi kao nužno obilježje nacionalnog. Manirom velikih majstora utkao je motive u svoj suvremeni skladateljski izričaj ukazujući time na svoju pripadnost hrvatskoj kulturi i narodu.
U vrijeme odrastanja velikog njemačkog skladatelja Johannesa Brahmsa (1833.-1897.) nisu postojale glazbene škole i umjetničke akademije kakve postoje danas. Nadareni glazbenici su, u pravilu, prvu poduku dobili u krugu obitelji. Učenje bi potom nastavljali uzimajući privatne satove kod priznatih glazbenika svog vremena. Upravo je takav put imao Brahms. Prvu je poduku dobio od oca koji je i sam bio glazbenik kontrabasist. Doskora se pokazalo kako Brahmsov talent valja razvijati te ubrzo počinje uzimati privatne satove iz klavira i kompozicije. Već je s deset godina bio zapažen kao odličan klavirist rođen za europske koncertne podije. Za života će Brahms uistinu puno putovati i koncertirati, ali će kao mladić, zbog loših materijalnih prilika, često s ocem svirati po gradskim gostionicama. Repertoar je, dakako, bio primjeren mjestu, okolnostima i zahtjevima publike. U tom je razdoblju puno svirao pučke napjeve, plesove i narodne pjesme što će kasnije jako utjecati na formiranje njegova skladateljskog nagnuća. Interes za očuvanjem bogatstva narodnog stvaralaštva očituje se i u njegovim obradama narodnih pjesama koje su izdane u tri zbirke i sastavni su dio koncertnog repertoara pjevača. Glazbeni povjesničari ipak najradije ističu njegovu težnju ka stvaranju apsolutne glazbe na tradiciji kontrapunkta i sonatne forme. Ovo profesionalno određenje tijesno je povezano i s njegovom osobnošću. Bio je miran, dubokouman i prilično introvertiran. Cjelokupan opus odražava njegovo plemenito biće i snažan intelekt. Brahms je za života najviše boravio u Beču. Unatoč popularnosti opera, Beč se mogao pohvaliti brojnim komornim ansamblima čiji su članovi bili vrsni glazbenici koji su njegovali instrumentalnu glazbu. Brahms je tako mirno skladao komorna djela znajući kako ne treba brinuti o kvaliteti izvedbe. Upravo komorna djela, uz simfonije, čine značajan i, po mišljenju muzikologa, vrlo kvalitetan dio opusa. Osim spomenutog pisao je i klavirske koncerte, koncerte za violinu, orkestralne uvertire a autor je i više od 200 solo pjesama na tekstove manje poznatih njemačkih pjesnika. Premijera Njemačkog rekvijema u Dresdenu 1868. godine centralni je događaj u Brahmsovoj karijeri. Nakon izvedbe koja je oduševila publiku i kritiku, njegov ugled i utjecaj među umjetnicima samo raste. Taj je utjecaj podjednako snažan i nakon njegove smrti. Brahmsova su djela i danas sastavni dio koncertnog repertoara glazbenika.
Iznimno obrazovanje i ugledno porijeklo omogućili su ruskom skladatelju Mihailu Ivanoviču Glinki (1804.-1857.) da bude dio društvene i intelektualne elite. Prijateljevao je sa samim ruskim carem, prinčevima, grofovima, ali i vodećim umjetnicima i intelektualcima svoga vremena: Gogoljem, Puškinom, Donizettijem, Bellinijem, Mendelssohnom, Berliozom i mnogim drugim.
Djetinjstvo je proveo na bakinom imanju nadomak crkve. U kasnijim godinama često se prisjećao zvonjave s crkvenog zvonika, sakralnih zborskih napjeva i narodnih pjesama. Glazbenu je naobrazbu dobio rano. Uz satove klavira i violine, nekoliko guvernanti ga je poučavalo njemački i francuski jezik, rusku književnost i geografiju. Glazbenu je izobrazbu upotpunjavao druženjima s ujakom koji je dirigirao svojim orkestrom. Tako je i Glinka dobio priliku okušati se u dirigiranju i osluškivati orkestralne boje i mogućnosti što će mu puno značiti kad se kasnije odluči posvetiti skladanju. S trinaest godina je došao u Petrograd kako bi pohađao elitnu školu. Svoje je, ionako temeljito i široko obrazovanje, nadopunio latinskim, engleskim i perzijskim jezikom te matematikom i biologijom. Po završenoj školi, udovoljio je očevoj želji i zaposlio se u državnoj službi. Nasreću, ostajalo mu je puno vremena za glazbu. Zdravstveni problemi natjerali su ga da napusti hladnu Rusiju i odlazi na jug - u sunčanu i toplu Italiju. U Milanu je proveo tri godine uživajući u talijanskim operama i prijateljujući s Bellinijem i Donizettijem. Iako je povratak u Rusiju bio izvjestan, uvijek je nalazio razloge da ga prolongira. Neko je vrijeme boravio u Austriji, Njemačkoj i u više navrata u Francuskoj. Boravak u Madridu, Granadi i Sevilli ostavili su dojam na skladatelja koji je, očaran španjolskim folklorom, napisao dva djela: Noć u Madridu i Jotu Aragonese. U njegovu opusu najznačajnije mjesto zauzimaju ipak dvije opere i simfonijska poema Kamarinskaja. Prva opera, Život za cara, temelji se na životu i herojskoj smrti ruskog heroja Ivana Suzanjina. I sam car je, iz posve očitih razloga, sudjelovao u nastanku i postavljanju opere na scenu. Premijeru je s carskom obitelji pratio iz prvoga reda a po završetku je teško bilo reći je li u očima cara veći junak Ivan Suzanjin ili sam Glinka. Od tada je uživao u naklonosti cara, ali ne zadugo. Druga Glinkina opera, Ruslan i Ljudmila, doživjela je potpuni debakl. Činjenica da je carska obitelj napustila premijeru prije kraja govori za sebe. Tužan i nesretan Glinka se vraća u Europu gdje je uvijek bio primljen s neskrivenim simpatijama. Zahvaljujući Berliozovu angažmanu koji je njegova djela dirigirao i u više navrata pisao o njemu u glazbenim časopisima, Glinka doživljava uspjeh i opće prihvaćanje u krug skladatelja. Zanemarimo li ponašanje hirovite i tašte carske obitelji, Glinka je afirmirao rusku glazbu u Europi i utjecao na elitu ruskih skladatelja čija djela čine značajan dio ukupne glazbene povijesti. Godine 1884. utemeljena je nagrada za mlade skladatelje koja nosi njegovo ime a primili su je: Borodin, Balakirev, Čajkovski, Rimski-Korsakov, Cui i Ljadov.
Blanša Jovetić
Igor Smoday (viola) završio je srednju Glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu 1987. godine u klasi prof. Ivana Leona Anića. Godine 1992. diplomirao je violu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Stefana Passaggia. Školovanje nastavlja na konzervatoriju Joseph Haydn u Eisenstadtu u klasi prof. Yossia Gutmana. Još za studija započinje s angažmanom u orkestru HNK u Zagrebu, na mjestu zamjenika solo viole. Stalni je član Zadarskog komornog orkestra. Od 1992. do 1999. godine djelovao je kao solo violist u orkestru Alessandro Scarlatti u Napulju, a 2000. godine koncertira s gudačkim kvartetom Gagliano iz Napulja. Od 2001. do 2003. godine surađuje s orkestrom Toscanini iz Parme te s orkestrom konzervatorija San Pietro a Majela di Napoli. Godine 2005. vraća se u rodni Split na mjesto solo violista u HNK Split. Održao je mnogo koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu čiji je prihod bio namijenjen borbi protiv leukemije.
Hrvatski pijanist Damir Gregurić rođen je u Slavonskom Brodu 1967. godine. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu. Još za vrijeme studija nastupa na mnogobrojnim koncertima predstavljajući muzičke akademije. Uz solističke nastupe surađuje i s brojnim instrumentalistima, pjevačima, plesačima, glumcima te kao član dueta, komornih ansambala, orkestara i raznih kazališnih, radijskih i televizijskih projekata.
Nastupao je sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije Zagreb, Thueringen Philharmonie Orchestra. Ističe se kao interpret suvremene hrvatske i svjetske glazbe te redovito nastupa na Muzičkom biennalu Zagreb i Međunarodnoj glazbenoj tribini u Puli.
Zaposlen je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.