3.KONCERT
Cveto Kobal (Slovenija), flauta
Jakša Zlatar, klavir
8. prosinca 2010.

PROGRAM:

Nelo Milotti               Sjećanje na Ohrid

Astor Piazzolla          Che tango che
                                          Oblivion
                                          Jeanne y Paul

Jacques Ibert            Entr’act

Robert Schumann    Tri romance op.94
                                   Moderato
                                   Semplice, con sentiment
                                   Moderato

Darius Milhaud        Sonatine
                                  Tendre
                                  Souple
                                  Claire

Frank Martin            Ballade

 

Akademski glazbenik, skladatelj i dirigent Nelo Milotti (1921.) široj publici poznatiji je kao autor i aranžer brojnih skladbi izvedenih na festivalu Melodije Istre i Kvarnera. Manji broj zna za podatak kako je upravo Milotti autor istarske himne Krasna zemljo, Istro mila. Osim pjesama iz segmenta zabavne glazbe, pisao je glazbu za djecu, sakralnu glazbu te komorna djela. Godine 2001. primio je Nagradu Grada Pule za višegodišnje umjetničko stvaralaštvo i izniman doprinos kulturi i umjetnosti grada Pule.
                Domovine tanga su Argentina i Urugvaj, a milonga i habanera njegovo ritmičko i melodijsko ishodište. Od kraja 19. stoljeća pa do danas tango je doživio više transformacija. Unatoč činjenici da inačice međusobno kontrastiraju i po više ili manje naglašenoj ritmičnosti, melodioznosti, stilu plesa pa i odijevanja, tango nije izgubio svoju prepoznatljivost. Transformacije su započele još u Argentini, kada se već mogla zamijetiti razlika među plesačima tanga u elitnom dijelu Buenos Airesa i onih u radničkom predgrađu, a nastavila se dolaskom plesača u Europu.
Priča o tangu vodi nas do „kralja tanga“- Astora Piazzolle (1921.-1992.). I da se sam tako prozvao, glazbeni svijet ne bi imao ništa protiv. Svoj uspjeh u najvećoj mjeri može zahvaliti pronicljivoj profesorici kompozicije na pariškom konzervatoriju, Nadii Boulanger. Ona je u kompozicijama koje joj je donio na uvid prepoznala muzički obrazovanog mladića, ali nije pronašla autentičnost, osobitost po kojoj je moguće razlikovati skladatelje čak i onda kada pripadaju istoj epohi i skladaju u istoj maniri. Kako je željela znati više o njemu, morao joj je, iako nerado, priznati kako svira tango na bandoneonu kao član ansambla po noćnim klubovima. Zatražila je da joj nešto od „noćnog“ repertoara odsvira. Nakon nekoliko taktova uskliknula je: „Eto, to je Piazzolla!“. Piazzollin tango ima ishodište u tradicionalnom te skladno objedinjuje jazz, kontrapunkt i improvizaciju.
                Briljantni"Entr’act" među najizvođenijim je djelima francuskog skladatelja Jacquesa Iberta (1890.-1962.). Djelo je publicirano iste godine za violinu i gitaru ili harfu. Od tada do danas doživjelo je brojne izvedbe prilagođene i drugim kombinacijama instrumenata.
Ibertova majka, i sama školovana klaviristica, uputila je Iberta u čaroliju glazbe već s četiri godine. Prvi pravi skladateljski uspjeh i priznanje struke doživio je još kao student pariškog konzervatorija primivši prestižnu nagradu Prix de Rome za kantatu Le poète et la fée. Ubrzo potom odlučio je studij nastaviti u Rimu. Nemirne godine između dva svjetska rata nisu ga spriječile u stvaralaštvu. Njegov opus obuhvaća sedam opera, pet baleta, glazbu za teatar i film, solo pjesme i komorna djela. Odbijao je biti sljedbenikom i nasljednikom bilo kojeg muzičkog pravca ili škole. Ibertova glazba je razumljiva i univerzalna, izvođena i rado svirana.
                Podugačka je lista skladatelja na koje utjecao Robert Schumann (1810.-1856.). Ravel, Dukas, Debussy, Liszt, Čajkovski i Musorgski samo su neki od njih. Poštovanje i uvažavanje nije pravilo među skladateljima, međutim svi veliki majstori 19. stoljeća, ma kojoj nacionalnoj školi ili glazbenom pravcu pripadali, nepodijeljeno su ga cijenili.
Schumann se zacijelo nikada ne bi posvetio skladanju u tolikoj mjeri da nije tijekom studija doživio nezgodu s istegnućem tetive prsta ruke. Ova je ozljeda zauvijek ga je udaljila od koncertnih podija. Utjehu je nalazio u skladanju i čitanju. Bio je veliki zaljubljenik u literaturu i cijenjeni glazeni kritičar. Kao skladatelj težio je nadahnuće poezijom pretočiti u glazbu bez izgovorenih riječi. Velika suptilnost, zanos i osjećajnost značajke su glazbe velikog majstora.
Najznačajniji dio opusa  čine klavirska djela i vokalne skladbe. Pored spomenutog pisao je i opere, oratorije, kantate, zborske skladbe, orkestralna djela, koncerte  za soliste i orkestar te komorna djela.
Schumann je često i rado izvođen na koncertnim podijima premda u izvođačkoj praksi nisu podjednako zastupljeni svi kvalitetni i vrijedni segmenti opusa.
Važno je napomenuti kako je utemeljitelj časopisa "Neue Zeitschrift für Musik"za koji je pisao promovirajući djela mladih skladatelja.