IZVOĐAČ

István Römer rođen je u Zagrebu 1962. godine. Studirao je gitaru na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Grazu u klasi prof. Marge Bäuml-Klasinc gdje je diplomirao 1984. godine. Također je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao 1983. u klasi doc. Darka Petrinjaka. Njegova glazbenička karijera započela je nagradama na mnogim međunarodnim natjecanjima, od kojih valja osobito istaknuti prve nagrade na natjecanjima u Mettmannu (Njemačka) 1983., na Palma de Mallorci (Segovijino natjecanje) 1984. te u Vini del Mar u Čileu 1988.
Nastupao je u mnogim zemljama Europe, Južne Amerike i Azije kao solist, u duu s violončelistom Valterom Dešpaljem i klarinetistom Milkom Pravdićem te kao član uglednog Zagrebačkoga gitarskog trija. Nastupao je kao solist uz orkestre - Zagrebačke soliste, Zagrebačke simfoničare, Festivalski orkestar Dubrovnik, Varaždinski komorni orkestar, Makedonsku filharmoniju, Sarajevsku filharmoniju, Atenski državni orkestar i druge. Ostvario je mnogo snimaka za hrvatske radijske i televizijske programe te više nosača zvuka - kao solist, u duu s Valterom Dešpaljem te sa Zagrebačkim gitarskim triom.

PROGRAM

Fernando Sor: Varijacije na Mozartovu temu, op. 9
(1780-1839)

Isaac Albéniz: Mallorca
(1860-1909) Asturias

Francisco Tárrega: Tri mazurke
(1852-1909) Capricho árabe
Recuerdos de la Alhambra

Heitor Villa-Lobos: Etide br. 1, 7, 5, 4, 10 i 12
(1887-1959)

Fernando Sor je značajno ime u gitarskom svijetu. Kao glazbenik, svojim je radom tijekom razdoblja s početka devetnaestog stoljeća, podigao gitaru kao koncertni instrument na najviši nivo. Rodio se u uglednoj obitelji 1778. u Barceloni kao José Fernando Macarurio Sor. Obitelj je očekivala da nastavi očevim stopama vojnog časnika što je i učinio. I njegov otac je bio veliki zaljubljenik u glazbu te je Fernanda još od malih nogu učio svirati gitaru. Rezultat je bio taj da je već sa osam godina bio izniman gitarist. Pored vojne karijere, koliko su mu to financijske mogućnosti dopuštale, usavršavao je svoj glazbeni talent. Vojvotkinja od Albe, ujedno mecena slikara Goye, dala je Soru financijsku potporu, dovoljnu da u miru i potpunoj slobodi stvara. 1813. godine napustio je Španjolsku i odlazi u Pariz gdje, uz kraća izbivanja, boravi do kraja života. Nije mu bilo teško dobiti priliku da koncertira. Putovao je Rusijom, Engleskom i Francuskom. Njegove skladbe, opere i baleti bili su dobro primljeni kod publike i izvan granica Francuske. Gdje god je došao, popularnost gitare se širila. Za svoj skladateljski rad primio je puno nagrada za života i nakon smrti.
Isaack Manuel Francisco Albéniz rodio se 1860. godine u Camprodónu, sjeveroistočnoj provinciji Španjolske. Kao dijete je bio iznimno talentiran te je javno nastupio svirajući klavir već s četiri godine. Sa šest godina majka ga je poslala u Pariz, gdje je pohađao privatne satove od Antoine Francois Marmontela, renomiranog profesora klavira na Pariškom konzervatoriju. Gdje god je svirao plijenio je svojim talentom. Uspoređivali su ga s Mozartom. Uistinu je neobično da je sa svega dvanaest godina, kao slijepi putnik na brodu, doplovio do Argentine. Svirao je po barovima sakupljajući novac za put na Kubu, Puerto Rico i SAD. Put ga vodi u Europu, gdje je nastupao u svim većim španjolskim gradovima. Dosljedan svojoj nepredvidivoj naravi, odlučuje se za studij klavira i kompozicije u Leipzigu, ali je teško podnosio rigoroznu disciplinu, te se nakon svega dva mjeseca vraća u Španjolsku. San da sretne Franza Lista potaknuo ga je da kao stipendist kralja Alfonsa XII ode u Brussel, a nakon toga u Budimpeštu. Muzikolozi se ne slažu oko toga da li je on ikada sreo Liszta. Vjerojatnije je da nije. Odustajući od potrage za Lisztom vraća se u Madrid. Sklopio je poznanstvo s Felipe Pedrellom kojeg su zvali «ocem španjolske glazbe». Pedrell je bio profesor, kompozitor i muzikolog. Proučavao je staru španjolsku glazbu. Sa svojim idejama utjecao je na stvaralaštvo Albeniza. Kao koncertni pijanist nastupao je u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Francuskoj. Zadnjih desetak godina života mučila ga je teška bolest. U tom razdoblju je napisao jedno od najznačajnijih djela-suitu Iberia. Albéniz je bio nacionalni kompozitor i jedan od najvećih španjolskih glazbenika uopće. U svojim skladbama dočarava ljepotu španjolskih pokrajina i naglašava bogatstvo njenog folklora.
Rano djetinjstvo Francisca Tarrege obilježeno je nesretnim događajem koji će ostaviti traga za cijeli život. Kao dječačić, bježeći od stroge dadilje, upao je u odvodni kanal. Posljedica nesretnog pada bila je ozbiljno oštećenje vida. Misleći kako će zauvijek ostati slijep, otac ga je poslao u Castellon, gdje je mogao dobiti glazbenu poduku. Otac je mislio kako će Francisco, makar i slijep, moći zarađivati za život kao glazbenik. U Castellanu je upoznao dva neobična muzičara: Eugena
Ruiza i Manuela Gonzaleza. Obojica glazbenika i sami su bili slijepi. Manuel Gonzalez bio je gitarist, iznimno voljen i cijenjen kao gost na svečanostima. Znao je sve trikove zadovoljavanja općinstva. Francisco je brzo napredovao u društvu ovog veseljaka. Svjedoči tome i poziv Juliana Arcasa da nastavi studij u Barceloni. Teška ekonomska situacija nije mu to dozvolila. Svirao je s lokalnim glazbenim skupinama kao pijanist i kao gitarist.